Filozofija zidarstva

Fichteova Filozofija zidarstva predstavlja pokušaj da se sa stanovišta visoke, klasično-idealističke filozofije rasvijetli i preuzme, zapravo iskoristi za svoje svrhe, jedna u doba prosvjetiteljstva i rane romantike utjecajna i raširena, iako i tada ništa manje opskurna kultura tajnog društva, da se preko nje ostvari ideja čovjeka kao svjetskog građanina, i poluči utjecaj na tzv. veliko ili javno društvo i na politiku. Riječ je o vezi Fichtea sa slobodnim zidarstvom ili masonerijom, tajnim društvom tajnovite povijesti, koje zapravo, otkako je 1717. u Londonu godine stupilo u javnost osnivanjem Velike lože Engleske, nije više bilo tajno, i s kojim su mnoge veličine toga doba – poput Lessinga i Goethea ili Mozarta – bile u bliskim vezama. Za tom je pseudo-tajnom, ali ipak posebnom društvenom subkulturom Fichte posegnuo nakon što je zbog spora o ateizmu protjeran sa sveučilišta u Jeni (1799.) te je morao tražiti zaštitu i nove društvene veze. No pokušaj djelovanja filozofije na društvenu zbilju, posvjedočen Filozofijom zidarstva te Fichteovim motivima saopćenim u bogatoj prepisci i napose izvanjskim događajima iz njegove osobne povijesti, usporediv je s avanturizmom kakav nalazimo još samo kod Platona u njegovoj poznatoj sirakuškoj ekspediciji, opisanoj u VII. pismu, ili ponovo kod Heideggera u njegovoj avanturi s nacionalsocijalističkim pokretom. U tim aspektima leži sigurno i poneki od razloga za nedoumice oko ovog Fichteova filozofskog djela, koje nije bilo uključeno u prvu publikaciju njegovih sabranih djela u izdanju njegova sina Immanuela Hermanna Fichtea.